Zagađenje pjenom?!
Većina pjene se ne razgrađuje u prirodnom okruženju, što dovodi do ekstremnog zagađenja. U međuvremenu, zbrinjavanje otpadne pjene postaje sve važnija tema i za proizvođače i za konvertore bilo koje pjene. Pjena je inherentno volumetrijski, ali lagan materijal, pa koje metode postoje za odlaganje otpadne pjene? Kako riješiti zagađenje iz originala?
Odakle dolazi otpadna pjena?
Od dana kada je napravljen prvi blok od bilo koje pjene i pretvoren u rezane dijelove, postavlja se pitanje šta učiniti sa preostalim otpadom.
bio na umovi stručnjaka i profesionalaca u industriji pjene.
Otpadna pjena – ili ostaci pjene – prirodni su nusproizvod procesa proizvodnje pjene. Efikasnost proizvodnje diktira da konvertor pjene teži proizvodnji što većeg broja komponenti iz bloka sirovine, čime se minimizira količina otpadne pjene. Uprkos tome, gotovo svaki blok pjene koji se konvertuje proizvodi barem malu količinu otpadnog materijala.
Fleksibilne pjene su prvobitno razvijene tokom Drugog svjetskog rata za upotrebu kao premazi za avione. Međutim, proizvodnja je bila mala i tek su 1950-ih hemijski giganti poput DuPonta, BASF-a i Dow Chemicalsa počeli razvijati toluen diizocijanat i poliuretan poliole, koji su bili potrebni za proizvodnju poliuretanske pjene i melaminske pjene u komercijalnim količinama.
Tokom posljednjih 60 godina, procjenjuje se da to sada iznosi milione tona otpadne fleksibilne pjene. Ali gdje je nestala ta pjena? Možda je još otrežnjujuće to što se isto pitanje može primijeniti na polietilen, melaminsku pjenu i druge materijale zatvorenih ćelija, čija proizvodnja također dovodi do tona otpada i otpada svake godine.
Metode odlaganja otpadne pjene
Opcije za odlaganje otpadne pjene u potpunosti ovise o gustoći i kvaliteti materijala koji se proizvodi. Prečesto se pretpostavlja da je spaljivanje otpadne pjene zadana metoda za uklanjanje otpada.
Fleksibilna pjena može se prilično lako spaliti, ali ovaj proces stvara otrovne pare koje su opasne kako za pojedince uključene u proces, tako i za okoliš u cjelini. Ove zabrinutosti navele su proizvođače pjene i konvertore da traže nove načine upravljanja velikom količinom otpadne pjene koja se proizvodi svake godine.
Može li se otpadna pjena reciklirati?
Pronalaženje nove metode je daleko bolje i uklapa se u moderne težnje recikliranja svih naših otpadnih materijala; ali do danas, jedina volumetrijska upotreba za otpadnu pjenu je rekonstituirana pjena, inače poznata kao iverica.
Ovo je u osnovi proces granulacije pjene u male komadiće veličine nekoliko milimetara, ponovnog spajanja u oblik velikog bloka, koji se zatim komprimira na različite gustoće. Primjena iverice uključuje ambalažu, podne prostirke, ploče za apsorpciju zvuka, ali glavna upotreba je kao podloga za tepih.
Proizvođači tepiha su stoga vođeni potrebom da njihove fabrike dobiju što je moguće više otpadne pjene. Tokom godina, ove fabrike su uspostavile efikasne metode prikupljanja otpadnog materijala iz konvertora pene širom sveta i transporta nazad u svoje fabrike podložaka. Ovo dramatično smanjuje količinu otpada koji ostaje za odlaganje drugim metodama.
Ostatak pjene se i dalje šalje na deponiju
Iako se u procesu proizvodnje iverice koristi velika količina otpadne pjene, generalno je potreban 'djevičanski' materijal. To znači da ako je pjena laminirana na tkaninu ili ljepljivu traku, obično postaje neupotrebljiva za podlogu tepiha.
Isti problemi se odnose na polietilensku pjenu zatvorenih ćelija. Opet, otpadna pjena se skuplja iz pretvarača i vraća u proizvodni pogon gdje se granulira. Ovo se zatim koristi za proizvodnju predmeta kao što su prostirke za pod i prostirke za igralište. Međutim, otpad od polietilenske pjene koja je podvrgnuta dodatnim procesima konverzije ne može se ponovno obraditi i također se mora odložiti korištenjem alternativnih metoda.
Dakle, šta se dešava sa svom otpadnom pjenom koja se ne može reciklirati? Tu je i poliuretanska prašina, blokovi i drugi nusproizvodi procesa konverzije koje treba uzeti u obzir. Znamo da je spaljivanje opasno pa je u stvarnosti deponija i dalje jedina preostala opcija.
Dvije vrste ekvadorske gljive Pestalotiopsis sposobne su za biorazgradnju poliuretana u aerobnim i anaerobnim uvjetima, poput onih koje se nalaze na dnu deponija. Međutim, ovaj proces traje stotinama godina i dosadašnje studije nisu utvrdile kako ubrzati metode degradacije.
Šta je sljedeće za industriju?
Vrijeme koje je potrebno da se otpadna pjena razgradi stvara veliki izazov za industriju pjene, kao i za one potrošače koji brinu o svom okolišu. Vidimo i susrećemo pjenu svaki dan, a naše oslanjanje na ovaj vrlo svestran materijal čini malo vjerojatnim da će se proizvodnja uskoro usporiti.
